Pripovijesti starca Bože
nedjelja, 19.02.2012.
Ovdje glas Amerike
Tih ranih '50ih godina u selu nije bilo nikakvih elektronskih i sličnih naprava. Jedan od rijetkih koji je imao radio-aparat bio je moj pokojni stric Đuka (Đuro), koji je radio kupio od jednog Nijemca za jednog velikog purana. Radio je bio specifičan, imao je osim srednjeg vala i ultrakratki val na kojem je stric Đuro prokužio da se može čuti glas Amerike na hrvatskom jeziku.
Emisija je počinjala iza osam sati sa najavaom "Ovdje glas Amerike. Govori Grga Zlatoper, spiker za područje Hrvatske." Naravno, u to doba se to u Jugoslaviji nije smijelo slušati. Pa je stric Đuka, pošto je već imao iskustva sa spavanjem na slami mjesec ili dva dana, radio slušao uz određen predostrožnosti (mjere sigurnosti). Nas klince je angažirao da se igramo oko kuće skrivača ili slične igre i da trčimo za vrijeme trajanja emisije, kako bi razotkrili eventualnog špijuna koji je pratio slušaju li ljudi Glas Amerike. Tu smo učestvovali svi klinci iz tog dijela sela. A Đuro je napeto slušao Grgu Zlatopera i zaključivao hoće li ponovno početi rat ili ne. Naravno, tu su bili i njegovi povjerljivi pajdaši, koji su mogli dolaziti slobodno navečer u kuću jer je Đuro bio i fušer za popravak cipela i starih zidnih satova.
To je trajalo nekoliko godina pa sam i ja koji put slušao Grgu Zlatopera i to mi je ostalo u živom sjećanju do mojih starijih dana (sada).
Đuro i njegov Grga Zlatoper nikad nisu bili otkriveni od strane ondašnjih vlasti.
subota, 18.02.2012.
Slučaj sa vlakom
Te godine, 1954, bili smo svi na livadi sa svojom stokom. Za krdo smo bili zaduženi ja i moj godinu dana mlađi brat. Tu smo iz zabave uzimali tuđe konje, glumili kauboje, ,jahali.
Pošto brat nije došao na red za jahanje, bio je ljut na mene jer sam ja bio glavni. Zvali su me Pančo, a brata Cisko Kid. Ja sam odjahao malo dalje da me ne uhvati gazda od konja. I tamo sam ostavio konje.
A brat je u međuvremenu naše krdo, tj. dvije krave i jedno tele, velikom brzinom tjerao kući pa su ga vidjeli susjedi da zašto tako zamara stoku, da će reći starome. A u to je naišla i mater, naša mater. I brat se opravdao da tjera stoku da javi strašnu vijest ... jer je meni vlak odrezao obje noge! (to je izmislio) .
A ja nisam imao pojma o tome, da mi je vlak odrezao obje noge, nego sam se uputio kroz polje kukuruza kući. Bio je već i mrak. I čuo sam veliku galamu. Cijelo selo se uzbudilo. I trčali su svi u pravcu željezničke stanice, 1.5km udaljene od sela. Došavši kući, nikoga nije bilo. A rijetko je tko bio i u susjedstvu.
Kad me opazio prvi susjed pao je u nesvijest. Jer kako sam došao kući?-Pa pješice! Jer mi je brat razglasio da mi je vlak odrezao noge a cijelo selo je otrčalo do pruge da vide što se dogodilo i ako će mi moći pomoći. Onda je netko iz sela brzo biciklom odjurio na stanicu i vratio ljude kući jer meni nije ništa. Mater je doljutila, gledala me, noge, plakala.Brat je samo mudro šutio.
Kasnije je priznao da je to učinio iz osvete jer nije mogao jašiti tuđe konje kad smo ih mi uzeli, nije došao na red. A ja sam naravno bio kažnjen jer sam jašio tuđe konje, nisam pazio na brata i što mi je još vlak lažno noge odrezao. Kazna se naravno sastojala od remena po tamburu od
Još jedna pripovijest iz '54.
5. razred i odmetništvo
Evo jedne kad sam išao u 5 razred osnovne škole u Velikoj Ludini.
Išao sam u 5. razred. Onda smo ja i Slukač pobjegli u hajduke, odmetnuli smo se.
Ustvari, to je počelo... meni je od bratića sin doveo pištolj dok sam na polju čuvao krave, Beretu, bez municije. I onda je došao Slukač i drpio mi taj pištolj. Od bratića sin je dolazil "Daj mi vrati pištolj.", a ja nisam mogao vratiti pošto mi je Slukač uzel.
Pošto je deda Joža doznao da ja imam pištolj kod sebe, ali nije znao od koga je točno, a pozornost mu je skrenula ondašnja policija jer je uhvatila Slukača s mojim pištoljem. I onda je deda Joža spremal veliku odmazdu i ja sam se odmetnul. To je bilo u jesen, ja otišao u hajduke.
Otišao sam na večer. Tamo su bile građevine, tj. građevinske bakarake. I to sam se nastanio. Tam je bio i Slukač jer je i on isto tako najeb'o. I odlučili smo da ne smijemo ići doma jer ćemo snositi teške posljedice.
I sad... susjedi i rodbina u noći su nas dozivali "Božoo, odi doma, neće ti stari ništa!" I tako je i bilo sa Slukačem. Ali mi smo šutili i ostalo smo tako u odmetništvu tako 3-4 dana. Brali smo voćke, razne bobice, plodove jesenjske i tako se hranili. Ali onda su već počele 3-4. dan hladnije noći pa je bilo zima. I bilo nam je dosta jesi samo bobice - trnine. I onda smo odlučili se predati neprijateljima svojima uz bilo kakve sankcije. Naravno, sankcije su bile već ublažene, uz usmene kritike u stilu "Hajdučino, Udmanić!" (Joco Udmanić je harao prostorom oko 1918.) I to smo sve mi bili po povratku, dobili imena. I zabranu druženja smo dobili, između mene i Slukača, odmetnika. I zabranu svega osim škola - kuća. Kazna je trajala jedno 15ak dana a onda je sve krenulo iz nova.
Slukač je ukradeni pištolj odradio u saonicama koje je proizvodio njegov stari. Morao je dat 5 saonica koj maznuo svojem starom.
Inače su uvijek sljedile i fizičke kazne u stilu: klečanje na zrnu kukuruza što bi trajalo toliko dugo dok se ne bi prosilo "Neću više nikad učiniti to i to!". Međutim to je meni bilo jako teško za zamoliti mog neprijatelja za milost pa se kazna oduljila, a naročito jer su susjedi zajebavali staroga "Ovaj tvoj sin je živi Čarogaj ili Udmanić!".
Priča iz 1954/55.
Uvodna riječ
Dobra večer svim čitateljima,
Moje ime je Božidar. Unuk mi je predložio da svoje pripovijesti, priče i sjećanja iz djetinjstva pišem na internetu.
Nadam se da će nekome biti zanimljivo. Neke stvari sam čuo kad sam bio mladac, druge sam sam doživio.
Uz 'nukovu pomoć postavit ću i nekoliko fotografija koje (ne) će popratiti događaj o kojem Vam pričam.
Božo
